Kako je počelo

Vizija „Maratona lađa“ nije došla sama od sebe već je ona produkt mog životnog djelovanja.

Miljenko Milojko Glasović
Inicijator Maratona lađa

U najranijoj svojoj mladosti isticao sam se raznim aktivnostima u svom Opuzenu. Od Pedagoške akademije (likovna umjetnost), marketinga PIK-a Neretve, Televizije Opuzen i Domovinskog rata, do „Opuzenskog lita“, družio sam se kamerom i s kamerom u ruci zaljubio sam se u ljepotu neretvanskog kraja, od Ploča i Staševice do Vidonja i Trebižeta.
Zahvaljujući neretvanskoj lađi ideja o maratonu lađa “smučkala”se u mojoj glavi i izašla iz mojih usta došla je do Damira, Denisa … i svih ostalih entuzijasta koji su mi pomogli da ju ostvarim. Za mnoge sam bio luđak. Pitali su se odakle mi to da će netko veslati dvadeset kilometara i to u lađi kojih ima samo nekoliko na Neretvi. Ima ih u mulju, treba ih izvaditi i popraviti govorio sam, i sreća moja da sam znao predočit što želim. Mnogi su prihvatili moju ideju, “prepoznali maraton” i – spasili smo lađu.

I tako “iz mista u misto”, uvjeravanje, nagovaranje. I, malo po malo, stvori se ekipa u Rogotinu, u Opuzenu dvije, u Podgradini–Slivno tri, Torcida u Pločama dvije, Vidonje, Krvavac, Kula Norinska, Šarić Struga, Metković-Male Bare, Baćina, Spilice-Crpala, Peračko blato, Banja Sagena i na kraju Gusari iz Komina. Trebalo je vidjeti te divne momke kako se spremaju, kako traže lađu, vesla, parić, i na kraju bubanj. Svaka ekipa ima svoju priču bilo bi zanimljivo i knjigu napisati o tome. Sjećam se da su se „Kominski gusari” prijavili samo dan prije „Maratona“ i to samo zato što smo ih prozvali u “Slobodnoj Dalmaciji”, tekstom: „Kakav će to biti Maraton bez kominjana”? Oni su taj dan izvukli lađu iz gliba, popravili što se dalo popraviti i zamislite – došli drugi na cilj u Pločama, iza Rogotinjana a ispred Banje-Sagene i ostalih.

Nikad neću zaboraviti tu nedjelju 13. rujna 1998., kad je cijeli dan padala kiša sve do pred sam start “Maratona”. Prvi maraton, a ovako vrijeme, je li to moguće? Nigdje nikoga osim nas iz organizacije i kapetana ekipa u hotelu „Narona“ u Metkoviću. Trebalo je odlučit što ako bude i nevrijeme dulje trajalo? Svi, do jednoga, zauzeli su stav: Neka se vozi „Maraton“ – kakvi smo mi gusari ako nas vrijeme smeta! Vozimo uz pjesmu: „ i neka grmi i neka siva, Neretvom se pisma piva…“ . Zamislite iza te odluke kiša prestane i pojavi se sunce, obasja 18 lađa dvjestotinjak lađara te više od dvadeset tisuća ljudi koji su došli vidjeti to “čudo od Maratona“. Tog trenutka bio sam siguran da smo u Neretvi dobili jednu manifestaciju za koju će nekad “cili svit” znati. Taj prvi maraton uvelike su pomogli gospoda Dragiša Deak i Mišo Glavinić.

Danas poslije nešto više od dvadeset godina, poslije sudjelovanja na „Maratonu“ više od devedeset različitih ekipa, poslije više od 4000 ljudi koji su vozili na ovaj način lađu, mogu reći da sam sretan. Sretan sam što mi se ostvarila ideja, sretan sam što imamo dan Neretve u Hrvatskoj i sretan sam što je “Maraton lađa postao brend u Hrvatskoj i šire. Lađa je spašena I nadam se da će je moji Neretvani znati očuvati kroz Maraton na ponos svih nas.

Miljenko Milojko Glasović